Alen Badju odgovara na članak Žan-Luk Nansija pod nazivom „Šta za nas znače arapski narodi“ objavljen 28.03.2011. u listu Libération:

Dragi moj Žan-Luk, stav koji zastupaš u prilog „zapadnoj“ intervenciji u Libiji me je zaista neprijatno iznenadio.

Zar nisi od samog početka uvideo značajnu razliku između onoga što se dešava u Libiji i onoga što se dešava u drugim zemljama? Kako to da smo i u Tunisu i Egiptu zaista mogli da vidimo masovna javna okupljanja, dok u Libiji nije bilo ničeg nalik na to? Jedan moj prijatelj koji se bavi arapskim jezikom se poslednjih nekoliko nedelja posvetio prevođenju plakata, transparenata i zastava koje su bile veoma zastupljene u demonstracijama u Tunisu i Egiptu, dok u Libiji, čak ni u Bengaziju, nije mogao da nađe nijedan takav primer. Iznenađuje me da nisi primetio još jednu veoma upadljivu činjenicu u vezi sa libijskim „pobunjenicima“, a to je da među njima nema nijedne žene, dok su u Tunisu i Egiptu žene veoma prisutne. Zar nisi znao da francuske i britanske tajne službe organizuju pad Gadafija još od prošle jeseni? Zar te ne čudi to što se u Libiji, za razliku od ustanaka u drugim arapskim zemljama, pojavilo oružje nepoznatog porekla... Dalje

 

Ponekad se tvrdi da je Država Izrael jedina „demokratska“ država u regiji. Ali činjenica da se ta država predstavlja kao Židovska Država izravno proturječi toj tvrdnji. 0 tome možemo reći da je Izrael zemlja čije je samo-predstavljanje još arhaično

 

Posljednjih nekoliko desetljeća intelektualna situacija u Francuskoj bila je obilježena bezbrojnim raspravama o statusu koji se treba dodijeliti riječi „Židov“ unutar podjela mišljenja.

To je bez ikakve sumnje povezano sa sumnjom, utemeljenom na nekim nesumnjivim i nekim izmišljenim činjenicama, da se antisemitizam „vratio“. No je li ikada nestao? Ili, nije li važnije vidjeti veliku promjenu koja se dogodila u prirodi oblika i kriterija antisemitizma i njegova upisivanja u diskurs posljednjih trideset godina?... Dalje

 

Iz: La partage de sensible – esthetique et politique, Ed. La Fabrique, Paris

Slijedeći tekst prijevod je dva glavna poglavlja prvog Rancièreovog programatskog teksta o politici estetike objavljenom 2000. Pojam 'raspodjele osjetilnog', o kojem je riječ u prvom poglavlju knjige, odnos politike i estetike postavlja u daleko uži odnos nego što se može izvesti iz takozvane kritičke umjetnosti i umjetničkih djela koja se eksplicitno bave političkim temama i problemima, koja se našla kako u 'estetskoj' krizi tako i u političkoj iscrpljenosti. Umjetnost je politična, sugerira Rancière, već po tome kako (re)konfigurira osjetilne datosti zajedničkog bivanja, preokreće socijalnu vidljivost koju nameće društveni poredak ili naprosto dehijerarhizira oblike djelovanja, zanimanja pa čak i same umjetničke rodove ... Dalje

 

Romi, a ko drugi?

Želeo bih da ponudim nekoliko razmišljanja vezanih za pojam „državnog rasizma“ koji je tema našeg sastanka. Ta razmišljanja se suprotstavljaju veoma rasprostranjenoj interpretaciji nedavnih mera naše vlade, počevši od zakona o velu do proterivanja Roma. Pomenuta interpretacija u njima vidi oportunističko držanje usmereno na eksploataciju rasističkih i ksenofobijskih tema u izborne svrhe.  Tobožnja kritika tako vodi do pretpostavke koja od rasizma stvara narodsku strast, strašljivu i iracionalnu reakciju nazadnih slojeva stanovništva, nesposobnih da se adaptiraju na novi pokretni i kosmopolitski svet. Država je optužena za odstupanje od sopstvenih principa u slučaju izlaženja u susret ovom stanovništvu. No, time je ojačana u svojoj poziciji predstavnika racionalnosti spram narodne1 iracionalnosti.

No ta pravila igre, prihvaćena od strane „leve“ kritike, upravo su ona u čije ime je desnica ostvarila, ima tome 20 godina, izvestan broj rasističkih zakona i dekreta. Te mere su bile preduzete u ime iste argumentacije: postoje različiti problemi delikvencije i štetnosti prouzrokovanih imigrantima i ilegalcima koji prete aktiviranju rasizma ukoliko se stvar ne dovede u red. ... Dalje

 

Alen Badju, francuski filozof je decembra 2009. bio u Briselu ( Bruxelles).

Bleri Leši (Bleri Lleshi): Sinoć ste pomenuli nove društvene i političke alternative. Možete li nam reći nesto više o tome?
Alen Badju: Nalazimo se u svetu sve više dominiranim jednoobraznom vizijom društveno-političkog sistema u čijem središtu je kapitalizam, i, kao politička forma (koja se deklariše kao najbolja), parlamentarna demokratija. Živimo u svetu gde je ova kombinacija predstavljena kao jedini mogući i prihvatljivi put za čovečanstvo. Taj kapitalizam u kome dominiraju privatni interesi jeste politika koja se svodi na rukovođenje  državom od strane rukovodilaca izabranih glasanjem. Ja to zovem kapitalo-parlamentarizam.

Moje pitanje je da li je zaista taj model jedini. Pitanje alternative je dakle globalno pitanje: možemo li da zamislimo, možemo li da želimo potpuno drugačiju organizaciju društva? .... Dalje

 

 

Obrušavanje berzi je obrušavanje mesožderskog kapitalizma u toku, po svojoj prirodi, iracionalnog. Povratak realnom se nameće.

Takvom kakvu nam je predstavljaju, planetarna finansijska kriza liči na jedan od onih loših filmova zakuvanih u fabrici unapred skovanog uspeha koju danas nazivamo "bioskopom". Ništa ne nedostaje, uključujući zastrašujuće obrte: nemoguće je sprečiti crni petak, sve se ruši, sve će se tek srušiti.

No, nada  ipak postoji. Na pročelju scene, unezverena i zbijena kao u filmovima katastrofe, mala četa moćnika, vatrogasaca monetarnog požara, Sarkozi, Paulson, Merkel, Braun i ostali Trišei *, u bezdan centralne rupe - odvlači hiljade milijardi... Dalje

 

Dragi druže uredniče,

Kao i u sve druge, širom naše zemlje (Jugoslavije), i u naš stan došao je popisivač, jedna simpatična i inteligentna studentkinja iz Vranja. Niti imam potrebne spreme da o Popisu kao takvom pišem analitičko-sociološku raspravu, niti nameravam da o ovom popisu pišem neke svoje subjektivno-impresionističke utiske. Hteo bih samo, posredstvom vašeg lista, omogući li mi vaša predsuretljivost da se njim poslužim, povodom ovog popisa, da postavim, kao običan građanin ove zemlje (Jugoslavije), dva priprosta pitanja, ne očekujući, uostalom, ni na jedno odgovor.

Prvo je pitanje upućeno drugu Krsti Crvenkovskom, koji je apodiktički tvrdio, ima već skoro godinu dana (v. VUS, BR 944 god. IX, od 3. lipnja 1970): „Iskazivanje jugoslavenstva kao nacionalne pripadnosti prilikom popisa stanovništva značilo bi snažan pritisak na sve ostale da napuste svoju nacionalnu oprijedeljenost”. Ovo moje prvo pitanje je dvostruko, ali ipak jednostavno. 1) Kako jedno iskazivanje „prilikom popisa stanovništva” može značiti „snažan pritisak” na sve one ostale koji svoju nacionalnu opredeljenost iskazuju povodom tog istog popisa stanovništva, dakle istovremeno, pa prema tome bez mogućnosti poznavanja onoga što bi na njih moglo ili ne bi moglo vršiti ma kakav pritisak, bio on snažan ili ne? .... Dalje